Faktoring i otkup potraživanja u Bosni i Hercegovini

Komplikovana zakonska rješenja i česte izmjene stavova i postupanja Uprave za indirektno oporezivanje predstavljaju izazov za poslovne subjekte. 

Faktoring i otkup potraživanja sa aspekta Zakona o PDV-u.

Šta je faktoring?

Faktoring je pravni posao kupoprodaje postojeće nedospjele ili buduće kratkoročne novčane tražbine.

Ova tražbina je nastala iz ugovora o prodaji robe ili pružanja usluga u zemlji i inozemstvu i prenosi se na faktora koji ugovorom preuzima tražbinu od prodavca da je naplati u svoje ime i za svoj račun. 

Faktoring je finansijska usluga kojom društvo za faktoring: 

1. finansira prodavca na osnovu prijenosa tražbine; 
2. evidentira, upravlja i vrši nadzor nad tražbinama; 
3. procjenjuje rizik i osiguranje naplate tražbine.

Subjekti i elementi u domaćem faktoringu

Subjekti u domaćem faktoringu su:

1. a) prodavac robe i/ili usluga,
2. b) društvo za pružanje faktoring usluga i
3. c) kupac robe i/ili usluga.

Elementi faktoringa su:

1. a) tražbina,
2. b) avans,
3. c) faktoring garantni fond,
4. d) faktoring limit,
5. e) kamata koja ne može biti veća od važeće bankarske kamatne stope za kratkoročne kredite,
6. f) naknada koja ne može biti veća od 2% nominalnog iznosa otkupljene tražbine.

Kratkoročna novčana tražbina je tražbina koja dospijeva na naplatu u roku do 180 dana od dana prodaje robe, odnosno pružene usluge, a definira se ugovorom o prodaji robe ili pružanja usluga. Predmet faktoringa je otkup svake postojeće i/ili buduće, cijele ili djelimične, nedospjele kratkoročne novčane tražbine nastale iz osnova ugovora o prodaji roba ili pružanja usluga u zemlji i inozemstvu, zaključenog između subjekata koji obavljajući svoju djelatnost stupaju u međusobne dužničko – povjerilačke odnose. 

Šta je faktoring naknada

Zakon o faktoringu Federacije Bosne i Hercegovine (Sl. novine FBiH, broj 14/16) definira osnovne pojmove. 

Faktoring naknada je iznos koji faktor obračunava na osnovicu od nominalnog iznosa otkupljene tražbine. 

Kupac je poslovni subjekt koji je dužnik predmeta faktoringa. Prodavac je prodavac tražbine i povjerilac predmeta faktoringa.

Prema Zakonu o faktoringu u FBiH, ovaj pravni posao je ograničen isključivo na postojeća nedospjela ili buduća kratkoročna potraživanja koja dospijevaju na naplatu u roku od 180 dana.

Već dospjela potraživanja i dugoročna potraživanja koja dospijevaju na naplatu u roku dužem od 180 dana, prema Zakonu o faktoringu Federacije Bosne i Hercegovine, ne mogu biti predmet faktoringa. 

U Republici Srpskoj Zakon o faktoringu ne postoji. 

Činjenica da Zakon o faktoringu trenutno postoji samo u Federaciji BiH, apsolutno ne znači da se ne može vršiti kupoprodaja, tj. prenos dospjelih potraživanja i onih koja dospijevaju u roku i izvan roka od 180 dana i u Republici Srpskoj, tj. na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. 

Ispunjenje obaveze prema povjeriocima može se sa dužnika prenijeti na treća lica u skladu sa zakonima o obligacionim odnosima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U tom slučaju nema ograničenja u pogledu ročnosti i dospjelosti. 

Povjerilac može ugovorom koji je zaključen sa trećim, prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga. Kad je ustupanje izvršeno ugovorom sa naknadom, ustupilac odgovara za postojanje potraživanja u času kada je izvršeno ustupanje. 

Faktoring i otkup potraživanja 

Faktoring kao pravni posao je finansijska usluga.

Finansijske i novčane usluge se oslobađaju od plaćanja PDV-a. Članom 25. stav (1) tačka 4) pod b) Zakona o PDV-u je propisano da se od plaćanja PDV-a oslobađaju finansijske usluge, uključujući usluge koje su povezane s:

• upravljanjem depozitima, 
• ušteđevinom i bankovnim računima, 
• vođenjem platnih transakcija, 
• prenosom i izvršavanjem dospjelih obaveza, 
• unovčavanjem čekova
• drugih finansijskih instrumenata, izuzev s plaćanjem dugova i faktoringa. 

Usluge plaćanja dugova i usluge faktoringa su ipak izuzete od ovog poreskog oslobađanja, te podliježu oporezivanju PDV-om.  

U praksi UIO su usluge faktoringa i plaćanja dugova predmet oporezivanja PDV-om. 

Može li se pravni posao smatrati faktoringom prema Zakonu o faktoringu Federacije BiH ili se može smatrati bilo kojim drugim pravnim poslom koji za posljedicu ima plaćanje duga (prenosom potraživanja, preuzimanjem duga i sl.) u skladu sa propisima kojima se uređuju obligacioni odnosi, ne utiče na način oporezivanja ove usluge PDV-om. 

Odnosno, usluga faktoringa i usluga plaćanja duga imaju jednak poreski tretman. 

Poreski tretman faktoringa

Postoji više vrsta faktoringa, ali bez obzira na vrstu, usluga faktoringa ima jednak poreski tretman. 

Za svrhu PDV-a je jedino bitno pravilno utvrditi učesnike u ovom prometu (pružalac i primalac usluge) i odrediti odgovarajuću osnovicu za obračun PDV-a, uz uvažavanje ostalih pravila u oporezivanju PDV-om.

Pružaocem usluge se smatra lice koje preuzme (otkupi)  potraživanja ili dugovanja, dok se primaocem usluga smatra lice od kojeg su potraživanja ili dugovanja preuzeta (otkupljena). 

Za pruženu uslugu faktoringa ili plaćanja duga, pružalac je u obavezi da primaocu ispostavi fakturu sa obračunatim PDV-om i svim ostalim propisanim elementima. 

Kad je u pitanju osnovica za obračun PDV-a za uslugu faktoringa ili plaćanja duga, ista predstavlja naknadu koju pružalac usluge faktoringa ili plaćanja duga primi ili treba da primi od primaoca ove usluge. 

Osnovicu za ovu uslugu je potrebno utvrđivati u skladu sa odredbama Zakona o PDV-u. Prema Zakonu o faktoringu FBiH, naknada za uslugu faktoringa ne može biti veća od 2% nominalnog iznosa otkupljenog potraživanja. 

Budući da su ove finansijske usluge nedovoljno regulisane Zakonom o PDV-u i drugim zakonima, te da u Republici Srpskoj čak ni ne postoji Zakon o faktorinigu, propisano ograničenje naknade iz Federacije BiH nije obavezujuće za UIO.  

Faktoring primjeri iz prakse 

U dosadašnjoj praksi UIO i obveznika, oko određivanja osnovice za obračun PDV-a na usluge faktoringa ili plaćanja duga su postojali (i dalje postoje) najveće dileme. 

Trenutni stav UIO je da je osnovica za obračun PDV-a za usluge faktoringa i plaćanja duga procenat od nominalne vrijednosti otkupljenog – preuzetog potraživanja/dugovanja ili ugovorena jednokratna naknada. 

UIO ističe da je u svakom slučaju potrebno obezbijediti da osnovica za obračun PDV-a bude na tržišnom nivou u slučaju da je naknada za ove usluge niža od tržišne ili da se promet izvrši bez naknade. 

Idealno bi bilo da obveznici prilikom određivanja naknade i PDV osnovice za uslugu faktoringa ili plaćanja duga po mogućnosti pribave uporedive podatke iz BiH ili zemalja regiona o iznosima (načinu utvrđivanja) naknade za ove usluge.

Primjer faktoringa 1

Obveznik A je izvršio prenos potraživanja na obveznika B, obveznik B otkupio sva potraživanja koja obveznik A ima od svojih dužnika po osnovu ranije izvršenih prometa dobara i usluga, za iznos koji je niži od nominalne vrijednosti potraživanja. 

U obavezujućim mišljenjima po ovom pitanju, UIO je zauzela stav po kojem se u slučaju prenosa dospjelih i nedospjelih potraživanja iz aktivnih i raskinutih ugovora između obveznika A i njegovih kupaca dobara i usluga, radi o finansijskoj usluzi plaćanja duga, oporezivoj prema članu 25. stav (1) tačka 4. podtačka b) Zakona o PDV-u. 

U mišljenju UIO usluga plaćanja duga je poistovijećena sa uslugom faktoringa, ali se ističe da navedeno nije od uticaja na poreski tretman transakcije, s obzirom da obe usluge podliježu oporezivanju PDV-om na identičan način. 

Prema stavu UIO, kupac predmetnih potraživanja (obveznik B) je pružalac finansijske usluge plaćanja duga ili faktoringa, te je u obavezi da obveznku A ispostavi fakturu sa obračunatim PDV-om, gdje bi osnovica za obračun i plaćanje PDV-a kod obveznika B ili drugog nepovezanog pravnog lica bila ugovorena naknada između učesnika u transakciji. 

Pod pretpostavkom da su obveznici A i B povezana pravna lica, osnovica za obračun PDV-a bi bila tržišna vrijednost usluge otkupa potraživanja, kao i u slučaju da je naknada za izvršene finansijske usluge niža od tržišne vrijednosti usluge otkupa potraživanja ili ukoliko se ova usluga pruži bez naknade. 

U ovom obavezujućem mišljenju, UIO se suzdržala od davanja preporuke za određivanje iznosa poreske osnovice.

Primjer faktoringa 2

Obveznik A je izvršio otkup potraživanja nominalne vrijednosti 3.000.000,00 KM od obveznika B. 

Na ime preuzimanja otkupa potraživanja, obveznik A je obvezniku B uplatio iznos od 1.200.000,00 KM. 

U postupku kontrole UIO je zauzela stav po kojem naknada za uslugu otkupa potraživanja predstavlja iznos od 1.800.000,00 KM, tj. razlika između nominalnog iznosa potraživanja i iznosa plaćenog za otkup istih. Proizilazi da je u ovoj transakciji naknada za uslugu otkupa potraživanja od strane UIO određena u iznosu od 60% od nominalne vrijednosti potraživanja.

U slučaju pružene usluge faktoringa ili plaćanja duga, osnovicu za obračun PDV-a predstavlja razlika između nominalnog iznosa potraživanja i iznosa plaćenog za ta potraživanjanja. 

U istoj kontroli obveznika A, u slučaju gdje su od drugog obveznika C, otkupljena potraživanja nominalne vrijednosti od 150.000,00 KM za identičan iznos (150.000,00 KM) UIO je smatrala da je osnovica za obračun PDV-a 0 KM, te nije obračunala PDV na izvršen oporezivi promet usluge.

Zaključak

U ovom tekstu su iznesena aktuelna tumačenja i stavovi UIO, te je potrebno da ih obveznici tako i posmatraju, jer su promjene stavova i postupanja UIO u praksi veoma česte. 

Za poreske obveznike bi bilo izuzetno važno da na vrijeme prepoznaju potencijalne poreske rizike, kako bi bili u mogućnosti da blagovremeno, prije poreskih kontrola, pristupe korekcijama i usaglašavanju postupanja sa Zakonom. 

Obveznicima se svakako predlaže kontinuirana profesionalna edukacija i da u slučaju određenih nejasnoća i dilema u primjeni propisa od UIO traže zvanična pisana uputstva za postupanje u konkretnim situacijama. 

IZVORI:

1. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Sl. glasnik BiH“, broj: 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17)
2. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Sl. glasnik BiH”, broj: 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08, 65/10, 85/17 i 44/20)
3. Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine
4. Zakon o faktoringu („Sl. novine FBiH“, broj 14/16)
5. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS”, broj: 17/93, 3/96 i 74/04)
6. Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini („Sl. glasnik BiH“, broj: 25/06 i 88/15)

Autori:

Dejan Rakić, advokat
Boško Sukur, dipl. ecc