Usluge reklame i propagande u sistemu PDV-a

Reklama ili reklamiranje je vrsta komunikacije kojom sponzor reklame pokušava da ubijedi publiku u korisnost određenog postupka, obično kupovine proizvoda ili usluge. Da bi postigao ovaj cilj autor reklame se služi svjesnim ili podsvjesnim porukama, odnosno kombinacijom informacije i emocije u reklamnoj poruci.[1]

Sa aspekta poreza na dodatu vrijednost, kao i za sve oporezive promete, postoje opšte norme i procedure kojih su se poreski obveznici PDV-a dužni pridržavati (predmet oporezivanja, momenat nastanka poreske obaveze, poreska osnovica za obračun PDV-a, odbitak ulaznog PDV-a i dr.), dok je praksa pokazala da postoje i određene specifičnosti koje važe za usluge reklame:

• određivanje pojma reklame,
• utvrđivanje mjesta prometa usluga
• s tim u vezi dokumentovanje ovih usluga,
• način oporezivanja…

Primjena Zakona o porezu na dodatu vrijednost na usluge reklame i propagande ne bi trebala biti sporna i komplikovana. Međutim, dosadašnja iskustva poreskih obveznika i praksa Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (UIO) su nerijetko pokazala da su ove usluge veoma često bile sporne u poreskim kontrolama. Iz tog razloga, u nastavku ćemo ukazati na određene smjernice u primjeni relevantnih pravila sa aspekta Zakona o PDV-u, dati određene preporuke, tumačenja i objašnjenja primjera iz prakse, s ciljem pravilnijeg postupanja poreskih obveznika u budućnosti.

UIO je ovlaštena za primjenu i provođenje zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju.[2]

Ako se izuzmu opšta pravila koja se odnose na suštinu primjene Zakona o porezu na dodatu vrijednost[3] (u daljem tekstu: Zakon),

Šta se smatra uslugom reklame i propagande

Praksa je pokazala da su UIO i poreski obveznici u okviru postojećih propisa iz oblasti indirektnog oporezivanja ostali uskraćeni za pravne norme koje detaljnije propisuju šta se smatra uslugom reklame i propagande, da bi se na osnovu toga pravilno utvrdio poreski tretman ovih usluga.

Usluge reklame i propagande nisu izuzete od oporezivanja PDV-om, za iste je potrebno ispostavljati poreske fakture sa svim propisanim formalnim elementima, podliježu opštim pravilima u vezi sa odbitkom ulaznog PDV-a i ostalo.

Obaveza iskazivanja PDV-a na fakturi koja se odnosi na usluge reklame i propagande zavisi od toga gdje je po Zakonu definisano mjesto prometa usluge, tj. gdje postoji obaveza obračuna i plaćanja PDV-a na tu uslugu, kako za lice koje pruža uslugu reklame, tako za lice koje navedenu uslugu prima.

Promet usluga reklame i propagande između obveznika PDV-a u BiH

Kada su obveznici PDV-a registrovani na teritoriji BiH, nema dileme u definisanju mjesta prometa usluge, tj. definisanju mjesta (poreske jurisdikcije) na kojem će se obračunati i platiti PDV za te usluge. U tim slučajevima, mjesto prometa usluge se utvrđuje u skladu sa članom 15. stav (1) Zakona, prema kojem se za promet usluga smatra da je izvršen u BiH ako:

• obveznik ima stalno sjedište u BiH iz kojeg se pružaju usluge ili u nedostatku takvog mjesta,
• ima stalnu adresu ili
• uobičajeno mjesto stanovanja u BiH.

Dakle, u slučaju prometa usluga reklame između obveznika PDV-a na teritoriji BiH, smatra se da je usluga izvršena u BiH i da podliježe obračunu i plaćanju PDV-a u BiH.

S druge strane, primalac usluge ima pravo na odbitak ulaznog PDV-a, pod pretpostavkom da nabavku vrši u svrhu obavljanja sopstvenog oporezivog poslovanja i uz ispunjenje ostalih formalnih zahtjeva za odbitak ulaznog PDV-a, prema Zakonu.

Promet usluga reklame i propagande između obveznika PDV-a iz BiH i lica iz inostranstva

Ukoliko se usluge reklame i propagande vrše između obveznika iz Bosne i Hercegovine, s jedne strane i obveznika iz inostranstva, s druge strane, prema važećem Zakonu, ove usluge se oporezuju prema mjestu primaoca – u onoj zemlji čiji rezident je primalac usluge.

Naime, članom 15. stav (2) tačka 4) podtačka b) Zakona, je propisano da uz odredbe stava (1) ovog člana, mjestom gdje se vrši takav promet usluga smatra se da se nalazi u BiH kada se radi o mjestu gdje primalac usluge obavlja djelatnost, ima stalno sjedište, ispostavu, stalnu adresu ili uobičajeno prebivalište, ako se radi o uslugama reklamiranja.

Ništa preciznija definicija reklame nije data niti u Pravilniku o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost[4] (u daljem tekstu: Pravilnik), gdje je članom 21. stav (6) tačka b) propisano da se određuje da je promet usluga u BiH ako je sjedište primaoca usluge ili stalna adresa ili adresa prebivališta/boravišta za usluge reklamiranja, uključujući i usluge posredovanja u tim uslugama (npr. usluge oglašavanja u novinama i drugim medijima). Iz slobodnog tumačenja ove pravne norme proizilazi da, ukoliko obveznik PDV-a registrovan u skladu sa Zakonom izvrši promet usluge reklamiranja primaocu koji obavlja djelatnost i ima stanlo sjedište i adresu izvan BiH, mjestom gdje se vrši promet, tj. mjestom gdje navedena usluga podliježe oporezivanju je inostransvo, te obveznik PDV-a iz BiH nije dužan obračunati i platiti PDV u BiH.

Kako ispostaviti fakturu bez PDV-a

Kada je pružalac usluge reklame PDV obveznik iz BiH, isti je obavezan da ispostavi poresku fakturu naručiocu usluge bez obračunatog PDV-a.

U tom slučaju je propisana obaveza da se na fakturi bez obračunatog PDV-a naznači da „Promet ne podliježe obračunu i plaćanju PDV-a u BiH, prema članu 15. stav (2) tačka 4. podtačka b) Zakona o PDV-u“.

Dodatni formalni uslov za ispostavljanje fakture bez obračuna PDV-a primalacu usluge koji nije poreski obveznik na teritoriji BiH je:

1. da se od primaoca usluge iz inostranstva pribave podaci o imenu i prezimenu, adresi i broju pasoša (kada je primalac usluge fizičko lice),
2. za pravno lice potrebna potvrda o registraciji poreskog obveznika.

Promet usluga reklame i propagande između lica iz BiH i pružatelja usluga iz inostranstva

Promet usluga reklame i propagande kada je lice iz BiH primalac, a lice iz inostranstva pružalac usluga se oporezuje PDV-om na drugačiji način u odnosu na prethodno opisani.

Kada je lice iz BiH primalac usluga reklame od lica iz inostranstva, smatra se da je primalac obveznik PDV-a u BiH za tu uslugu.

Naime, lica koja podliježu plaćanju PDV-a su primaoci usluga nabavljenih prilikom unapređivanja poslovanja, ako pružalac usluga, koji nema sjedište u Bosni i Hercegovini, iz tačke 2. ovog stava, ne odredi poreskog zastupnika.

Procedura koju je potrebno provesti prilikom prijema fakture za uslugu reklame i propagande od dobavljača iz inostranstva je dodatno pojašnjena Pravilnikom i Instrukcijom o postupanju pri podnošenju PDV prijava primaoca usluga od lica koje nema sjedište u BiH i lica u posebnoj šemi u građevinarstvu (u daljem tekstu: Instrukcija).[5]

Prema Instrukciji, obveznik PDV-a iz BiH, po prijemu fakture od dobavljača iz inostranstva prvo ima obavezu da na istoj izvrši obračun PDV-a na prethodno preračunat iznos strane fakture u domaću valutu (BAM), te po tom osnovu evidentirati u knjizi izlaznih faktura i prijaviti u PDV prijavi samo iznos obračunatog PDV-a, s pozivom na broj fakture u poreskom periodu kada je zaprimljena.

Obračunavanje, evidentiranje i plaćanje izlaznog PDV-a po fakturi za usluge reklame primljene od ino-dobavljača, predstavlja oporezivanje usluge reklame u BiH – prema primaocu, tj. obvezniku PDV-a iz BiH. Istovremeno, za poreski period kada je zaprimljena faktura, obveznik PDV-a iz BiH iznos obračunate osnovice i PDV-a upisuje kao sastavne dijelove iznosa na strani ulaza u PDV prijavi.

Prema Pravilniku, poreski obveznik koji koristi uslugu lica sa sjedištem ili boravištem u inostranstvu, a koji ima obavezu da obračuna, prijavi i plati PDV na pružene usluge prema članu 13. stav (1) tačka 3. Zakona, ima pravo tako obračunati PDV odbiti kao ulazni porez u poreskom periodu kada je zaprimljena faktura, ako su ispunjeni uslovi za odbitak predviđeni Zakonom.

Obveznik ima pravo na odbitak ulaznog poreza ako su ispunjeni sljedeći uslovi:

1. fakturu mora izdati lice koje ima sjedište ili boravište u inostranstvu,
2. b) porezni obveznik – primaoc usluge mora izvršiti obračun iznosa PDV-a na zaprimljenoj fakturi,
3. v) PDV mora biti prijavljen kao sastavni dio iznosa izlaznog poreza navedenog u PDV prijavi poreznog obveznika – primaoca usluge.

Ukoliko obveznik primi uslugu reklame i propagande od dobavljača iz inostranstva, a nabavka iste nije neophodna za obavljanje njegovog oporezivog poslovanja, isti je i dalje obavezan da obračuna i plati izlazni PDV, a da ulazni PDV evidentira kao krajnju potrošnju umjesto u polje 41 PDV prijave.

Zakon o klasifikaciji djelatnosti u BiH

Reklamiranje i propaganda su pojmovi čije značenje je „na prvu“ svima jasno. Međutim, posmatranje usluga reklame i propagande sa aspekta Zakona o PDV-u podrazumijeva potpunu analizu i razumijevanje transakcije „do srži“, kako bi se otklonila svaka sumnja da se radi o usluzi koja je oporeziva prema primaocu, što je posebno bitno kada uslugu pruža obveznik PDV-a iz BiH naručiocu usluge iz inostranstva, ili se ipak radi o nekoj drugoj usluzi koja je oporeziva u Bosni i Hercegovini, te je potrebno da obveznik obračuna i plati PDV u BiH.

Da li je usluga reklame npr. „distribucija promotivnog materijala ili uzoraka“ ili je usluga reklame „izdavanje promotivnog materijala“ odnosno šta podliježe oporezivanju PDV-om u BiH a šta u inostranstvu, ako je pružalac obveznik PDV-a iz BiH, a primalac usluge lice iz inostranstva? Da li je usluga reklame „kreiranje i postavljanje reklama u novinama, časopisima, na radiju, televiziji, internetu i ostalim medijima“ ili je „snimanje promotivnih poruka za televiziju i film“? Ili su obe navedene usluge reklame? Šta ako smo obveznik PDV-a u Bosni i Hercegovini i pružamo neku od navedenih usluga naručiocu iz inostranstva ili je primamo od naručioca iz inostranstva, a naša ugovorena naknada je značajno veliki iznos koji povlači i materijalan poreski rizik?

U pojašnjenju usluga reklame sa aspekta Zakona o PDV-u, kako je prethodno opisano, nije ni sporno na koji način se ove usluge oporezuju.

U praksi se spornim pokazalo to što Zakon nema konkretnije određenje pojma reklame, niti u bilo kojem svom dijelu upućuje na neki drugi propis. Međutim, u cilju pravilnog definisanja pojmova usluga reklame i propagande, tj. koje aktivnosti i djelatnosti pružaju usluge reklame i propagande, ali i ostalih usluga, za svrhe pravilne primjene Zakona o PDV-u, preporuka je da se koristi Zakon o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini[6] (u daljem tekstu: Zakon KD) i Klasifikacija djelatnosti Bosne i Hercegovine[7] (u daljem tekstu: KD BiH 2010).

Kako Klasifikacija djelatnosti BiH 2010 može pomoći obveznicima PDV-a prilikom određivanja pojma reklame

KD BiH 2010 je klasifikacija svih ekonomskih djelatnosti u Bosni i Hercegovini, a koristi se za prikupljanje, upisivanje, obradu, objavu i diseminaciju statističkih podataka. KD BiH 2010 koristi se i za razvrstavanje poslovnih subjekata (pravnih i fizičkih osoba) prema ekonomskim djelatnostima koje obavljaju, kao i za vođenje statističkog poslovnog registra i drugih poslovnih (administrativnih) registara.

Struktura i šifarski sistem u KD BiH 2010 se sastoji od četiri hijerarhijska nivoa (područje, oblast, grana i razred).

U području M – Stručne, naučne i tehničke djelatnosti se nalazi oblast 73 – Promocija (reklama i propaganda) i istraživanje tržišta, zatim grana označena kao 73.1 – Promocija (reklama i propaganda), koja se dalje dijeli na dva razreda: 73.11 – Agencije za promociju (reklamu i propagandu) i 73.12 – Oglašavanje putem medija.

Agencije za promociju (reklamu i propagandu) uključuju cijeli spektar usluga oglašavanja (putem vlastitih kapaciteta preduzeća ili uz podugovaranje), uključujući savjetovanje, kreativne usluge, izradu promotivnog materijala i kupovinu.

Ovaj razred uključuje:

• kreiranje i provođenje promotivnih kampanja:
• kreiranje i postavljanje reklama u novinama, časopisima, na radiju, televiziji, internetu i ostalim medijima
• kreiranje i postavljanje reklama na otvorenom prostoru, npr. oglasnih ploča, panoa, saopštenja, izloga, oslikavanje automobila i autobusa, u izložbenim dvoranama itd.
• reklamiranje iz zraka
• distribuciju promotivnog materijala ili uzoraka
• uređivanje štandova i ostalih izložbenih objekata i prostora
• vođenje marketinških kampanja i ostale usluge oglašavanja koje su usmjerene na privlačenje i zadržavanje kupaca:
• promociju proizvoda
• marketing na mjestu prodaje
• oglašavanje direktnom poštom
• marketinško savjetovanje

­

Ovaj razred isključuje:

• izdavanje promotivnog materijala
• snimanje promotivnih poruka za televiziju i film
• snimanje promotivnih poruka za radio
• istraživanje tržišta
• izradu reklamnih fotografija
• organizaciju sastanaka i poslovnih sajmova
• poštanske usluge, kao što su razvrstavanje adresiranje itd.

Oglašavanje putem medija (73.12) uključuje oglašavanje putem medija, tj. prodaju vremena i prostora za različite vrste medijskog oglašavanja, dok isključuje:

• prodaju vremena ili prostora za oglašavanje direktno od strane vlasnika (izdavača itd.)
• odnose s javnošću i djelatnosti saopštavanja

Kao što je vidljivo, KD BiH 2010 može poslužiti i obveznicima PDV-a kao relevantan „vodič“ prilikom određivanja pojma reklame, tj. kod određivanja vrsta djelatnosti koje pojedine oblike usluga reklama pružaju.

Ako dileme sa početka ovog dijela teksta posmatrano kroz KD BiH 2010, jasno je da se „distribucija promotivnog materijala ili uzoraka“ može smatrati jednom vrstom reklame, dok se „izdavanje promotivnog materijala“ ne bi smatralo reklamom. „Kreiranje i postavljanje reklama u novinama, časopisima, na radiju, televiziji, internetu i ostalim medijima“ bi se moglo smatrati reklamom, dok „snimanje promotivnih poruka za televiziju i film“ nije reklama.

U međunarodnim transakcijama koje se odnose na usluge reklame je od izuzetnog značaja to što je KD BiH 2010 zasnovana na Statističkoj klasifikaciji ekonomskih djelatnosti – NACE Rev. 2 i uporediva je s međunarodnom klasifikacijom djelatnosti Ujedinjenih naroda (ISIC), što omogućuje da pojam aktivnosti (reklame i propagande) ima isto značenje i u BiH i izvan BiH.

1. PRAKSA
   • Definisanje pojma reklame

Prema jednom od obavezujućih mišljenja UIO, „Koncept usluga reklame pokriva promocijske aktivnosti, što može uključivati prodaju dobara po reduciranoj cijeni ili besplatno dijeljenje dobara potrošačima ili organizacija koktel partija ili banketa, pod uslovom da sve pobrojane aktivnosti sadrže i prenose poruku koja ima namjeru informisati javnost o postojanju i kvalitetu proizvoda ili usluga koje su predmet aktivnosti“.

Prema navedenom tumačenju od strane UIO, reklamom se smatra  promet dobara potrošačima po sniženoj cijeni ili bez naknade. Navedeno tumačenje se odnosi na poreske obveznike koji radi unapređenja svog poslovanja provode akcije prometa dobara iz svog asortimana po sniženim cijenama ili podjela dobara bez naknade.

Što se tiče reklamiranja kroz organizovanje koktela i banketa radi obavještavanja javnosti o proizvodima, isti se može smatrati promocijom proizvoda prema KD BiH 2010.

U presudi Evropskog suda pravde (S-68/92)[8] se navodi da „… u svom službenom pismu Komisija je reklamnu kampanju definisala kao uključivanje bilo koje akcije oglašavanja i promocije koja ima za cilj promovisanje distribucije proizvoda. Zatim je, u svom obrazloženom mišljenju, definisano oglašavanje kao sva sredstva koja su namijenjena promociji proizvoda, firme, marke, itd. ili čak pojedinca. Konačno, u svojoj prijavi Sudu, Komisija definiše uslugu oglašavanja koja obuhvata uslugu koju obično pruža partner u oglašavanju, bilo da je isporuka robe (oglasna ostava, izgradnja štandova i dr.) ili pomoćne usluge (organizacija funkcija, koktel zabave, emisije, usluge štampanja itd.) i oglašavanje kao globalna aktivnost koja obuhvata čitav niz različitih aktivnosti.“

Dokumentovanje primljenih ili pruženih usluga

Nezavisno da li je mjesto oporezivanja usluga reklame i propagande u BiH, potrebno je obezbijediti dokaze koji nedvosmisleno potvrđuju da su usluge reklame izvršene ili primljene (izvještaji, radni nalozi, fotografije, video zapisi, primjerci podijeljenog reklamnog materijala i drugi dokumenti koji potvrđuju da su usluge faktički izvršene).

U praksi se veoma često pokazao spornim nedostatak dokaza o stvarnom izvršenju ili prijemu usluga reklame (ili bilo kojih drugih usluga ili prometa). Zaključen ugovor o pružanju usluga reklame i propagande (ili bilo kojih drugih usluga) i ispostavljene fakture na osnovu takvog ugovora nisu dokaz da su predmetne usluge i izvršene. Nedostatak dokaza koji nedvosmisleno potvrđuju da su ugovorene usluge primljene ili izvrešene su nerijetko imale negativne posljedice po PDV obveznike nakon kontrola UIO.

Negativne posljedice se ogledaju u osporavanju prava na odbitak ulaznog PDV-a za nabavku ukoliko nisu obezbijeđeni dokazi da su usluge stvarno primljene, kao i na obračunu izlaznog PDV-a kada je pružalac lice iz BiH, a primalac lice iz inostranstva.

Preporuka je da se za primljene ili izvršene usluge reklama (ili bilo koje druge usluge) kontinuirano pribavljaju svi mogući dokazi da su predmetne usluge izvršene.

Formalna registracija primaoca/pružaoca usluge reklame za vršenje/oporezivanje usluga reklame

Za potrebe vršenja usluga reklame i propagande je pretpostavka da subjekti koji ih vrše u svojim registracionim aktima imaju navedene „šifre“ djelatnosti koje se odnose na reklamu (73.11 – Agencije za promociju (reklamu i propagandu) ili 73.12 – Oglašavanje putem medija).

Oprečni su stavovi UIO u pogledu neophodnosti zadovoljavanja formalnih zahtjeva (registracija za usluge reklame).

U praksi UIO se ne zahtijeva da obveznik PDV-a bude registrovan za obavljanje djelatnosti 73.11 Agencije za promociju (reklamu i propagandu) ukoliko je primalac usluge reklame od dobavljača iz inostranstva, te vrši oporezivanje usluge reklame koju je na teritoriji BiH izvršilo strano pravno lice.

Takođe, u praksi UIO nije sporno ni ukoliko lice iz BiH (pravno ili fizičko) izvrši uslugu reklame i na istu obračuna i plati PDV, bez obzira da li u okviru registrovanih djelatnosti ima dozvolu za obavljanje reklame i propagande.

Iz navedenog bi se moglo zaključiti da UIO vodi računa isključivo o oporezivanju prometa (usluga reklame i propagande) koji se izvrši na teritoriji BiH, tj. vodi računa o suštini oporezivanja PDV-om, bez obzira na formalne manjkavosti takvog prometa sa aspekta Zakona o PDV-u, kada primalac usluge reklame iz inostranstva ili pružalac usluge reklame iz BiH nije registrovan za pružanje takvih usluga.

Međutim, u situacijama u kojim UIO zatekne odbijen ulazni PDV za primljenu uslugu reklame od lica iz BiH za koje se ispostavi da nije registrovano za pružanje usluga reklame, u poreskim kontrolama je osporavano pravo na odbitak ulaznog PDV-a kod primaoca, bez obzira što je pružalac usluge obračunao i platio izlazni PDV.

Preporuka je da primaoci usluga reklame i bilo kojih drugih usluga navedene usluge primaju isključivo od lica registrovanih za pružanje tih usluga.

Potvrda o registraciji primaoca usluge iz inostranstva kao formalni uslov za ispostavljanje fakture bez obračuna PDV-a primaocu usluge koji nije poreski obveznik na teritoriji BiH

Za svrhu ispostavljanja fakture bez obračuna PDV-a primaocu usluge koji nije poreski obveznik na teritoriji BiH, od primaoca usluge iz inostranstva je potrebno pribaviti podatke o imenu i prezimenu, adresi i broju pasoša (kada je primalac usluge fizičko lice), dok je za pravno lice potrebna potvrda o registraciji poreskog obveznika.

Prilikom ispostavljanja fakture za usluge reklame pravnom licu iz inostranstva, UIO uglavnom insistira na potvrdi o registraciji za PDV izdatu od strane nadležnog organa iz inostranstva, u smislu člana 21. stav (9) Pravilnika.

U praksi postoji slučaj kada je poreski obveznik iz BiH pružio licu iz inostranstva uslugu oporezivu prema primaocu (u koje spada i usluga reklame). Za svrhu ispostavljanja fakture bez obračunatog PDV-a obveznik je pribavio potvrdu o registraciji obveznika iz inostranstva koju nije izdao poreski organ.

UIO je u postupku kontrole utvrdila da je obveznik iz BiH zaista pružio usluge koje su oporezive prema primaocu u inostranstvu, ali je ipak obvezniku obračunala izlazni PDV na izvršene usluge iz razloga što obveznik nije pribavio potvrdu da je primalac usluge iz inostranstva registrovan PDV obveznik.

Nakon provedenog upravnog (žalbenog) postupka kod UIO, obveznik je podnio tužbu Sudu BiH protiv UIO.

Sud BiH je donio presudu (S1 3 U 021503 16) kojom se poništavaju ranija rješenja UIO po ovom pitanju iz razloga što „…Pravilnikom nije precizirano u kojoj formi treba biti navedena potvrda, ko je izdaje i td….“, te je presudom Sud prihvatio potvrdu o registraciji za lice iz inostranstva koja potvrđuje postojanje (pravni subjektivitet) tog lica, tj. Sud je smatrao da je nepotrebno da to bude potvrda koja dokazuje da je primalac usluge PDV obveznik.

UIO je u ponovnom postupku kontrole, zanemarila prvobitnu presudu Suda insistirajući na potvrdi o registraciji PDV obveznika iz inostranstva. U drugom upravnom sporu, po istom pitanju, pred Sudom BiH, donesena je presuda (S1 3 u 030792 18 U) identična prvoj presudi uz upozorenje UIO o obaveznosti poštovanja sudskih presuda.

Preporuka je da obveznici PDV-a koji pružaju usluge licima iz inostranstva koje su oporezive prema primaocu, u skladu sa mogućnostima, ipak pribave potvrde o registraciji PDV obveznika lica iz inostranstva za svrhe oslobađanja od obračuna i plaćanja PDV-a u BiH, kako bi izbjegli rizike od obračuna PDV-a u kontrolama UIO i bili pošteđeni dugotrajnih upravnih postupaka i sporova.

Iako je stav Suda BiH da kao uslov za oslobađanje od obračuna i plaćanja PDV-a može poslužiti i druga potvrda o registraciji lica iz inostranstva, UIO uporno insistira da to budu potvrde o registraciji PDV obveznika i nerijetko zanemaruje presude Suda BiH.

Praksa pokazuje da su mnoge stvari i dalje sporne i nejasne

Naočigled jednostavna poreska pitanja i male dileme u pravilnoj primjeni Zakona o PDV-u i podzakonskih akata su se nerijetko pokazali kao vrlo sporni u praksi obveznika PDV-a prilikom kontrole UIO.

Iako od početka primjene Zakona o PDV-u nije bilo njegovih većih, suštinskih izmjena, praksa je pokazala da su mnoge stvari i dalje sporne i nejasne. Dodatni problem poreskim obveznicima u pravilnoj primjeni poreskih propisa predstavljaju različita postupanja i stavovi UIO i Suda BiH u identičnim situacijama.

Da li će dugo najavljivani „novi“ Zakon o PDV-u otkloniti barem neke od trenutnih dilema u oporezivanju PDV-om, ostaje da se vidi. Do tada, ostaju izazovi u pravilnoj primjeni postojećih Zakonskih rješenja i stavova Suda i UIO.

Iako poreske rizike nije moguće u potpunosti isključiti, sve poslovne transakcije je potrebno pažljivo analizirati i razmatrati sa aspekta Zakona i važećih stavova UIO, kako bi se minimizirali negativnih efekti u kontrolama od strane UIO.

2. IZVORI
3. https://www.wikipedia.org/
4. Zakon o Upravi za indirektno oporezivanje („Sl. glasnik BiH“, broj 89/05)
5. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Sl. glasnik BiH“, broj: 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17)
6. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Sl. glasnik BiH“, broj: 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08, 65/10 i 85/17)
7. Instrukcija o postupanju pri podnošenju PDV prijava primaoca usluga od lica koje nema sjedište u BiH i lica u posebnoj šemi u građevinarstvu („Sl. glasnik BiH“, broj 24/07)
8. Zakon o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini („Sl. glasnik BiH“, broj: 76/06, 100/08 i 32/10)
9. Klasifikacija djelatnosti Bosne i Hercegovine („Sl. glasnik BiH“, broj 47/10)
10. https://eur-lex.europa.eu/

[1]https://www.wikipedia.org/

[2] Zakon o Upravi za indirektno oporezivanje („Sl. glasnik BiH“, broj 89/05)

[3]„Sl. glasnik BiH“, broj: 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17

[4] „Sl. glasnik BiH“, broj: 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08, 65/10 i 85/17

[5] „Sl. glasnik BiH“, broj 24/07

[6] „Sl. glasnik BiH“, broj: 76/06, 100/08 i 32/10

[7] „Sl. glasnik BiH“, broj 47/10

[8] https://eur-lex.europa.eu/ (Napomena: BiH nije formalni član Evropske unije, stoga ni presude Evorpskog suda pravde nisu formalno obavezujuće u BiH te ih UIO ne provodi striktno. Međutim, kako je BiH kandidat za članstvo u EU, presude u poreskim predmetima svakako mogu biti korisne smjernice u primjeni propisa.)

Autori:

Dejan Rakić, advokat

Boško Sukur, dipl. ecc